Stjepan Nino Škrabe

 

Profesor Stjepan Nino Škrabe bio je dugogodišnji umjetnički voditelj Gradskog kazališta Jastrebarsko. Profesor Škrabe, osoba koja je zasigurno najzaslužnija za brojne uspjehe Gradskog kazališta Jastrebarsko, posljednjih je nekoliko godina svoj umjetnički rad nastavio kao umjetnički voditelj kreativnog studia Zvrk, koji vodi njegova kćer Klementina Škrabe. 

Profesor Škrabe rođen je 22. listopada 1947. u Jastrebarskom. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu a gimnaziju i Filozofski fakultet (komparativna književnost i germanistika) u Zagrebu. Studirao je i na Goethe Institutu u Brannenburg/Degerndorfu (Bavarska). Živi u Jastrebarskom, gdje je do mirovine radio kao profesor njemačkog jezika u Osnovnoj školi ''Ljubo Babić''.
 
Škrabe je zajedno sa svojim suradnicima zaslužan što je kroz Gradsko kazalište Jastrebarsko prošlo više od 2000 jaskanaca, ali i što su ostvarena brojna uspješna gostovanja, kako diljem Hrvatske, od Hvara i Kastva do Virovitice i Virja, tako i u inozemstvu (Austrija, Mađarska, Švicarska, Srbija, BiH). Od 1968. vodio je Dramsku družinu "Tomo Mikloušić" (sadašnje Gradsko kazalište Jastrebarsko), kao jedan od pokretača i osnivača, a od 1978. Dječju dramsku grupu "Ivana Brlić-Mažuranić", za koju je pisao i dramatizacije klasika dječje književnosti (Mark Twain, Hans Christian Andersen, Johanna Spyri, Frank Baum, Hugh Lofting, J.M. Barrie). S družinom "Tomo Mikloušić" postavio je kao redatelj i umjetnički voditelj između ostalog i "Ljubicu" Augusta Šenoe, "Lašca" Carla Goldonija, "Ženidbu" Nikolaja V. Gogolja, "Jalnuševčane" Marije Jurić-Zagorke, "Vatru gasi brata skvasi" i "Domagojadu" trija Škrabe-Senker-Mujičić, "Arsen i stare čipke" Josepha Kesselringa, "Mišolovku" Agathe Christie, "Tri šale" Antona P. Čehova, vlastite tekstove "Za dinar nade", "Sveta obitelj u razbojničkoj spilji", "Isus u snack-baru", "Pomoćnica Marija", "Za kunu nade", "Sjećanje na Georgiju", "Svoj na svom" te "Idu svati mlade ni", kao i vlastite adaptacije "Dobrog vojaka Švejka" Jaroslava Hašeka, "Cvrčka na ognjištu" Charlesa Dickensa, ''Lude noći u hotelu Balkan'' i ''Kidaj od svoje žene'' Raya Cooneyja te ''Ljubice'' Augusta Šenoe.
 
S Dramskom družinom "Ivana Brlić-Mažuranić" izveo je kao redatelj i umjetnički voditelj svoje dramatizacije i adaptacije brojnih dječjih klasika poput "Junaka Pavlove ulice", ''Svebora'', "Pustolovina Toma Sawyera", "O'Kaja", "Mačka u čizmama", "Pustolovina šegrta Hlapića", ''Eko Eko'', "Snježne kraljice", ''Čarobnjaka iz Oza'', ''Heidi'', ''Doktora Dolittlea'' i ''Petra Pana''. Predstava ''Doktor Dolittle'' proglašena je najboljom predstavom Županijske kazališne smotre u Jastrebarskom 2003. a Nino Škrabe dobio je priznanje za najbolju režiju. Predstava ''Ljubica'' proglašena je najboljom predstavom Županijske kazališne smotre u Svetom Ivanu Zelini  2007. a Nino Škrabe najboljim redateljem. Predstava ''Kidaj od svoje žene'' proglašena je najboljom predstavom Županijske kazališne smotre u Jastrebarskom 2008. i nagrađena specijalnim priznanjem na Državnoj smotri u Kastvu 2008, a Nino Škrabe proglašen najboljim redateljem i u županiji i u državi. Sudjelovao je kao redatelj i scenarist u realizaciji "Prigorske svadbe" u Donjem Desincu (1971).
 
Bavi se prevođenjem i publicistikom. U časopisu "Kaj" objavio je tekstove "Po dragom kraju - općina Jastrebarsko" i "Jaska najnaravnija i najtoplija" (1975). Pripremio je i uredio knjige "Cvetković nekad i danas",  ''Legende zagrebačkog nogometa'', ''Vatreni'' i ''Bajdo'', ''Maček za sva vremena'', ''Glejte jednu stvar'' (o pučkom tribunu Josipu Pankretiću), monografiju grada Čazme, "Kipinovlje" i mnoge druge. Surađivao je godinama s Radio-Jaskom (pored ostalog 131 glazbena emisija iz serije "Zvjezdana prašina" i radio-igra ''Sveti Nikola kod obitelji Jaskić''), "Jastrebarskim novinama" i ''Jaskanskim novinama''. Bio je pokretač i jedan od urednika časopisa "Jastreb".
 
Godinama je bio tajnik jastrebarskih sportskih i kulturno-umjetničkih društava (Akademski klub Jastrebarsko, Nogometni klub Jaska, Rukometni klub Jaska, Stolnoteniski klub Jaska, Šahovski klub Jaska) te voditelj pionirskih i juniorskih ekipa. Jedan je od pokretača  rada ženske ekipe RK Jaska te obnavljanja rada juniora NK Jaska i muške ekipe RK Jaska. U to vrijeme izgrađeno je nogometno i rukometno igralište na Centrali, juniori NK Jaska osvojili su treće mjesto u Hrvatskoj (1970), rukometašice Jaske ostvarile su plasman u Hrvatsku ligu (1973) a seniori NK Jaska u Međuligu (1973). Juniorske i pionirske ekipe NK Jaska, koje je kao voditelj i ''scout'' s prekidima pratio od 1965. do 1985, osvojile su brojne naslove prvaka. Od 1963. bavio se sportskim novinarstvom, najprije kao novinar ''Jastrebarskih novina'', zatim kao dopisnik ''Sportskih novosti'' i potom za vrijeme studija kao suradnik međunarodne rubrike ''Sportskih novosti''. Bio je organizator mnogih sportskih natjecanja (konjičke trke na Sajmištu i u Mladini, skijanje u Donjoj Reki, sanjkanje na Plešivici, školska nogometna prvenstva).
 
Pisanjem za kazalište bavi se od 1971. Zajedno s Tahirom Mujičićem i Borisom Senkerom napisao je brojne tekstove, među njima "Bajka o kneževiću Sveboru i Svarožici Sunčici" (Studentsko kazalište "Malik Tintilinić" u Malom kazalištu Trešnjevka, lutkarska kazališta u Zadru i Mostaru, ZKM), "Vitezovi otrulog stola" (ZKM), "O'Kaj" (glazba Stipica Kalogjera, "Komedija"), "Novela od stranca" (glazba Pero Gotovac, "Komedija"), "Vatrugasi brataskvasi" ("August Cesarec", Varaždin),
"Domagojada" ("Histrioni", predstava nagrađena 1976. Zlatnom maskom od strane žirija na festivalu u Sarajevu), "Tri pušketira" (ZKM), "Kavana Torso" (Teatar ITD, "Histrioni"), "Glumijada" ("Histrioni", proglašena najboljom predstavom 1980. od strane Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske), "Kaj 2 O" (glazba Stipica Kalogjera, "Komedija"), "Hist(o/e)rijada" ("Histrioni", proglašena najboljim dramskim tekstom 1983. od strane dramskih kritičara, "Kerempuh"), "Trenk iliti divlji baron" (HNK u Osijeku, "Komedija"), scenarij za cjelovečernji crtani film "Veli Jože" (Zagreb film). Mnoga od tih djela tiskana su u časopisima "Prolog", "Scena", "Kaj" i u knjigama "O'Kaj" (Zagreb, 1975), "Porod od tmine" (Zagreb, 1979), "3 jada" (Zagreb, 1995), "Torzo kavehaz" (Pecs, 1996, na mađarskom jeziku) i "Tri stare krame" (Zagreb, 1997), neka su emitirana kao radio-drame, a mnoga su izvedena od brojnih amaterskih družina (tako je "Glumijada" u izvedbi Amaterskog kazališta iz Doboja 1984. proglašena najboljom predstavom Festivala bosanskohercegovačkih  amatera).
   
Od 1986. Nino Škrabe piše samostalno. Pored ostalog u zagrebačkom kazalištu "Trešnja" izveden je njegov tekst "Dedek Kajbumšćak" u režiji Vlade Štefančića s glazbom Arsena Dedića, "Histrioni" su izveli "Suđenje Fašniku" u režiji Zlatka Viteza, Kazališna družina "Lira" izvela je tekst "Nema frke" u režiji Martina Sagnera (s glazbom Josipa Cvitanovića ), "Komedija" mjuzikl "Lady Šram" u režiji Vlade Štefančića (glazba Arsen Dedić). Nino Škrabe napisao je i božićne igrokaze "Sveta obitelj u razbojničkoj spilji", "Isus u snack-baru", "Pomoćnica Marija" i "Blue Christmas", koji su tiskani 1990. u izdanju Salezijanskog centra i izvedeni od brojnih amaterskih skupina širom Hrvatske. Djelo "Plavi Božić" u režiji Jakova Sedlara i izvedbi glumaca Borisa Miholjevića i Borisa Pavlenića doživjelo je praizvedbu u veljači 1989. u Los Angelesu a igrano je u SAD (San Pedro, Chicago, New York), Australiji (Melbourne, Geelong, Sydney), Švicarskoj (Lausanne, Zürich, St. Gallen), Njemačkoj, Austriji i Mađarskoj. Specijalno za Enu i Miju Begović Nino Škrabe napisao je djelo "Dvije sestre" (režija Jakov Sedlar) koje je doživjelo praizvedbu 7. veljače 1992. u Chicagu i potom zajedno s "Plavim Božićem" izvedeno u New Yorku, Clevelandu, St. Louisu, Los Angelesu (SAD) i Torontu i Windsoru (Kanada). Svečana hrvatska premijera "Plavog Božića" i "Dvije sestre" održana je u Jastrebarskom 11. ožujka 1992. "Plavi Božić" doživio je i svoju splitsku verziju. U izvedbi Borisa Dvornika i Ilije Zovka i režiji Vlatka Perkovića premijera je održana 25. II 1992.
 
Povodom stote obljetnice HNK u Zagrebu Nino Škrabe je dramatizirao Šenoinu "Kletvu", koja je praizvedena 1995. u režiji Želimira Mesarića. Godine 1996. u kazalištu "Kerempuh" održana je premijera predstave "Za kunu nade" u režiji Vlatka Dulića a iste godine u New Yorku je održana premijera "Sjećanja na Georgiju" u režiji Jakova Sedlara i u izvedbi Almire Osmanović i Borisa Miholjevića. Taj je komad potom nastavio svoj životni vijek u zagrebačkom "Kerempuhu" i zabilježio stotinjak izvedbi. Godine 1997. u Bosanskom narodnom kazalištu u Zenici održana je premijera Škrabeovog teksta "Svoj na svom", kao prvog djela jednog hrvatskog autora nakon rata, a isti tekst izveo je 2008. i Dramski studio Kakanj.
 
''Histrioni'' su ljetnih mjeseci 2004. i 2005. s velikim uspjehom izveli na Opatovini Škrabeovu adaptaciju Šenoine ''Ljubice'', smještenu na početak godine 1941. Ta je predstava u režiji Georgija Para postala pravim hitom, oduševljeno pozdravljena i od publike i od kritike te je nagrađena velikom nagradom ''Večernjeg lista'' ''Zlatni smijeh'' kao najbolja predstava u cjelini na ''29. danima satire'' u Zagrebu 2005, uz još tri glumačke nagrade. Nino Škrabe napisao je 2004. i tekst rock-bajke ''Ivana'' (''Play IBM!''), prema djelima Ivane Brlić-Mažuranić, u čast 130. obljetnice rođenja ''hrvatskog Andersena''. Tekst je objavljen kao knjiga u izdanju uglednog nakladnika Egmont, Disneyjevog predstavnika za Europu, a predstavu je 2006. s velikim uspjehom izvelo Kazalište Marina Držića u Dubrovniku, s glazbom Josipa Cvitanovića i u režiji Vlade Štefančića. Godine 2008. u Komediji je praizvedena Škrabeova adaptacija Schnitzlerovog ''Zelenog kakadua'' u režiji Želimira Mesarića.
 
Pisao je godinama oglede o filmu a u zagrebačkom časopisu "15 dana", objavio je uz ostalo serijale o vesternu i mjuziklu te napise o Johnu Fordu, Raoulu Walshu, Howardu Hawksu, Delmeru Davesu i Johnu Wayneu. Bio je stalni suradnik "Filmske enciklopedije" Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža", s više od 170 objavljenih članaka. Surađivao je s Hrvatskom televizijom (serija o velikanima filmske glazbe, ''Kviskoteka'') i uređivao rubriku "Retro" u zagrebačkim časopisima "Reporter" i ''Videonet''. Stalni je suradnik ''Kazališnog leksikona'' Leksikografskog zavoda ''Miroslav Krleža'' i ''Kviskoteke'' Laze Goluže.
 
Scenarist je dokumentarnih filmova "Kolijevka biskupa" (1992) i "Lajbek je otkopčan" (1994) redatelja Mire Mahečića. Kao scenarist igranog filma "Fergismajniht" redatelja Jakova Sedlara nagrađen je 1996. na Hrvatskom filmskom festivalu "Pula 96" Zlatnom arenom za najbolji scenarij, a napisao je i scenarij za Sedlarov igrani film ''Sjećanje na Georgiju'' (2002). Godine 2006. bio je član stručnog žirija Filmskog festivala u Puli, a godine 2007, 2008, 2009. i 2010. član stručnog povjerenstva Nagrade za dramsko djelo "Marin Držić" te 2010. član stručnog povjerenstva Nagrade za kazališnu umjetnost "Vladimir Nazor".
 
Napisao je i objavio knjige ''Vestern - filmovi, ljudi, legende'' (1979), "Moji (ne)poznati sugrađani" (1993),  ''Za kunu nade - pet lakih komada" (1995), "Dobrovoljno vatrogasno društvo Jastrebarsko" (1997), ''Maček izbliza'' (s Andrejem Mačekom, 1999), ''Iznad duge'' (2000), ''Cico'' (''Od Maksimira do Ulice pjesnika'', sa Zlatkom Kranjčarom, 2002), ''Isus u snack-baru'' (2002), ''Olujne godine'' (2004), ''Ivana'' (''Play IBM!'', 2004), ''Župna crkva svetog Nikole biskupa Jastrebarsko'' (2008) i ''Idu svati'' (2009).
 
Nino Škrabe je počasni član Dobrovoljnog vatrogasnog društva Jastrebarsko. Jedan je od pokretača održavanja ''Dana Vladka Mačeka'' (od 1993). Godine 1984. dobio je Nagradu općine Jastrebarsko. Odlukom predsjednika Republike odlikovan je 15. studenog 1996. Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. Ministarstvo prosvjete i sporta dodijelilo mu je 25. ožujka 1998. državnu "Nagradu Ivan Filipović" za izvannastavni rad s mladima na kulturnom i sportskom polju. Godine 2003. dobio je Nagradu za životno djelo Grada Jastrebarskog.
 
Dobitnik je prestižne Nagrade „Katarina Patačić“ za knjigu „Idu svati“ (s dramskim tekstovima „Ljubica“, „Zeleni kakadu“ i „Idu svati“). Knjiga je proglašena najboljom kajkavskom knjigom 2008, a nagradu dodjeljuju Ogranak Matice hrvatske Varaždin i Varaždinsko književno društvo.